Ružić se nalazi zapadno od danas središnjeg općinskog naselja, Gradca, od kojeg ga, kao i od Meštrovićevih Otavica dijeli rijeka Čikola. Zemljopisno je smješteno uz rub planine Moseć s čijih se padina spušta prema Petrovu polju i Čikoli.
Kombinacija kršnog Moseća i plodne poljske zemlje koju natapa rijeka, stoljećima i tisućljećima je ovo naselje činila privlačnim za život. Ostaci prethistorijskih gradina nalaze se širom sela, a najveće su dvije gradine iznad zaseoka Lunići.
Sa svojim 241 stanovnikom prema popisu iz 2001. broj stanovnika je u odnosu na 1991. godinu opao sa 463, odnosno skoro za 50 posto u samo jednom desetljeću, što je, dakako, prije svega posljedica rata i agresije, ali se broj stanovnika i inače sustavno smanjivao.
Tako je 1971. godine selo Ružić brojalo čak 619 duša.
Ružić je u Domovinskom ratu bio u potpunosti okupiran i sve hrvatske kuće i gospodarske zgrade (preko 80% naselja) su spaljene ili srušene. Svi, mahom stariji stanovnici, koji su ostali na okupiranim područjima su umrli ili su ubijeni za to vrijeme, tako da oslobodilačku Hrvatsku vojsku i akciju Oluja u Ružiću nije dočekao niti jedan Hrvat.
Stanovništvo Ružića se uglavnom bavi poljoprivredom, povrtlarstvom i stočarstvom, odnosno proizvodnjom mlijeka. Određeni broj ljudi je zaposlen u državnim poduzećima i institucijama – Hrvatskoj vojsci i policiji, a manji dio radi kod privatnih poduzetnika. Ostatak su umirovljenici. Od privrednih subjekata u Ružiću djeluje i nekoliko obrtnika.
