Općenito

Optimalni klimatski uvjeti, obradivo polje i brojna vrela vode privlačili su ljude na ove prostore još od mlađeg kamenog doba, a nalazi iz obližnjeg kanjona Čikole svjedoče o prisutnosti ljudi na ovom području još u paleolitiku, nekih 16 000 godina prije naše ere. Stoga su se ovdje ispreplele mnoge kulture i civilizacije čije ostatke u arheološkim tragovima danas tek jednim dijelom poznajemo.

Arheološki je potvrđeno da je na ovom prostoru postojalo jedno neolitičko naselje o čemu svjedoče i ulomci keramike iz tog vremena. Bilo je smješteno na sjeverozapadnom dijelu sela Gradac na današnjim Podvornicama.
Tragovi čovjekove nazočnosti iz neolitika vode nas prema kasnom brončanom dobu o čemu svjedoče brojne gomile pod kojima su zakopavani pokojnici koje se zovu tumuli. I o tom periodu govorimo na osnovi keramičkih ostataka.
Ovaj kraj naseljen je i kroz željezno doba, kada je bio poprište velikih ratnih sukoba između Delmata i Rimljana, koji su trajali više od 150 godina. U selu Umljanovići – Balina glavica nalazilo veliko pretpovijesno naselje – Synotion, koje je prvi rimski car Oktavijan August u potpunosti razorio. Na njegovu mjestu niknuo je veliki rimski grad – Municipium Magnum – urbani antički centar koji su opstao preko 400 godina, o čemu i danas možemo naći mnoštvo tragova. Ovuda je prolazila antička cesta poznatija kao Via Gabiniana koja je spajala centre Burnum – Promonu – Magnum – Andertium – Salonu. Prostor uz cestu bio je gusto naseljen, osobito u onom dijelu gdje je ona prolazila kroz polje. Pretpostavlja se da je tu postojao i skup poljodjelskih gospodarstava koja su brojila i do stotinu ljudi, poznatijih pod nazivom vile rustike.

Nasuprot današnje škole u Gradcu, podno ceste, početkom 80-ih godina pronađen je gornji dio velikog antičkog žrtvenika, bogato ukrašenog reljefnom ornamentikom, što daje naslutiti da se je uz samu cestu nalazilo veliko sakralno zdanje.
Na današnjem groblju u Gradcu postoji više antičkih ostataka, a pozornost osobito plijene dva poklopca sarkofaga okrenuta naopako koji se nalaze ispred pročelja crkve sv. Marije. Jedan takav poklopac danas služi kao pojilo na izvoru Točak. Istočno od današnje crkve i groblja nalazila se antička građevina s kupališnim kompleksom, o čemu svjedoče materijalni ostaci (keramničke suspenzure, tubuli i sl.).

Kršćanstvo je na ovim prostorima nazočno gotovo u svojim počecima, a svoj procvat, kako duhovni tako i graditeljski, doživjelo je u periodu srednjega vijeka, za vrijeme starohrvatske države (VIII. – XII. stoljeća). Sagrađen je velik broj crkava koje su za vrijeme turske dominacije najvećim dijelom porušene, pa ih tako danas nalazimo samo u temeljima.
Na prostoru današnje župske crkve Svete Marije pronađen je veći broj ulomaka kamenoga crkvenog namještaja iz vremena od IX. – XI. stoljeća, što svjedoči da se je na temeljima starohrvatske crkve podigla nova – barokna crkva. Od starohrvatske crkve danas nam je u tragovima sačuvana samo polukružna apsida koja se nalazi u kripti sadašnje crkve, koja je prije nekoliko godina pretvorena u izložbeno-muzejski prostor. Ulomci crkvenog namještaja koji su pripadali starohrvatskoj crkvi najvećim se dijelom nalaze u MHAS u Splitu, a ulomak pluteja koji je bio smješten iznad južnih vrata nalazi se u Gradskom muzeju Drniš. Prema jednom natpisu s oltarne pregrade znamo da je starohrvatska crkva bila posvećena svetom Petru. Uokolo crkve nalazi se velika starohrvatska nekropola, ali je ona danas, na žalost, najvećim dijelom uništena suvremenim ukopima i grobnicama. Na groblju se nalazilo i mnoštvo nadgrobnih ploča, neke s reljefnim prikazima, neke bez njih koje su također velikim dijelom dislocirane i uništene.

Nedaleko od današnje crkve sv. Ilije u Kljacima pronađeni su ostaci starohrvatske crkve iz IX. i X. stoljeća. Od nje su pronađeni ulomci oltarne pregrade s plutejima, bogato ukrašeni pleterom, križevima i palmetama. Kamen je domaći te je siguran dokaz da je kameni namještaj za crkvu nastao na tom tlu. Ulomci su bili smješteni u samostanskoj zbirci u Sinju ali su ustupljeni Muzeju hrv. starina u Splitu. Prema veličini nađenog materijala, širina predgrađe u Kljacima bila je oko 5.5 m., pa je prema tome crkva bila prilično velika.
Turci su ovim krajem zavladali početkom 16. stoljeća i ostali sve do 1683. Iako je pred njima pobjeglo gotovo svo starosjedilačko stanovništvo koje je preživjelo njihov mač, s vremenom je ipak uspostavljena određena administrativna vlast i veliki broj ljudi se vratio na svoja ognjišta, naravno plaćajući Turcima harač i ostale propisane namete. Područje Petrova polja kao i Petrova gora – današnji Moseć bilo je nahija, a pripadalo je Kliškom sandžakatu i bosanskom pašaluku. Unatoč islamskoj vladavini i prisilnom pokrštavanju u ovom je kraju ostao određeni broj franjevaca pa su starosjedioci ipak zadržali svoju vjeru i običaje. Mehemd II. čak je izdao i dokument (ahdnasmu) kojom je starosjediocima zajamčio slobodu vjere. Naime, da bi vratili izbjeglo stanovništvo turci su zajamčili franjevcima i njihovoj pastvi slobodu vjere pod uvjetom da se vrate na opustjela polja i obrađujući ih dajući im danak. Crkva u Gradcu posvećena Uznesenju BDM, premda više puta oštećena, uspjela je opstati, pa je čak i nadograđivana. S vremenom je postala i hodočasnička Gospina crkva kojoj je hodočastio narod iz cijelog Petrova polja, Zagore, Vrlike…

Oslobođenje od Turaka započinje u doba Kandijskog rata 1647., i traje do Bečkog rata 1683. iako je turska opasnost u potpunosti prestala tek 1715. godine nakon poraza Turaka pod Sinjom. Tursku vlast zamijenila je Venecija koja je vladala sve do propasti 1797. kada ju je srušio Napoleon Bonaparte. Staro stanovništvo iz turskih vremena počelo se vraćati na svoja ognjišta te se izmiješalo sa novo pridošlim iz Bosne i Hercegovine. Mnogi preostali muslimani su prešli na katoličku vjeru. Mletačka vlast je stanovništvu i pojedincima zaslužnim u boju protiv Turaka podijelila zemlju koju su posjedovali turski veleposjednici. Opći providur Molin je propagandom o besplatnom dijeljenju zemlje privukao velik broj kršćanskih obitelji iz zapadne Bosne. Nakon naseljavanja i razdiobe zemljišta uspostavljena je i redovita uprava. Za vrijeme vlasti Venecije i poslije Francuske, odnosno Austrougarske, ovaj kraj, premda pod tuđinskom vlašću nije doživljavao ozbiljnije turbulencije, a uspostavljena je i primjerena administrativna i druga vlast.

Drniški kraj između dva rata, kao i ostaci hrvatske bio je podjarmljen velikosrpskoj ideji, koja je eskalirala u najvećem svjetskom sukobu u povijesti. Drugi svjetski rat prohujao je ovim krajevima u krvavom vihoru. Civilne žrtve bile su strašne. Stravičan je podatak koji govori da je u općini koja danas broji tek 1700 stanovnika u II. svjetskom ratu ubijeno je (i to prema nepotpunim podacima) čak 444 osobe, pretežno civili. Logičan nastavak bila je kalvarija preostalih Hrvata u Jugoslaviji. Stanovništvo je teško preživljavalo, infrastruktura gotovo da nije ni postojala. Telefon ni do početka Domovinskog rata nije imao nitko, asfalt tek glavna prometnica prema Splitu, a vodovod je došao samo u neka sela i to tek krajem osamdesetih. U takvoj situaciji ogroman broj ljudi je trbuhom za kruhom, a i iz političkih razloga odlazio u zemlje zapadne Europe, i prekooceanske zemlje. Veliki broj njih, nažalost, tamo je i ostao sa potomstvom i otuđio se od matice, a njihova tisućljetna ognjišta danas su tek ruine zarasle korov i bršljan.

Domovinski rat

Domovinski rat u općini Ružić manifestirao se u svim svojim oblicima: Polovina općine – Otavice, Gradac, Ružić, Baljci bila je okupirana, a ostatak naselja bio je prva linija obrane. O sudbini okupiranih naselja suvišno je i govoriti. Sve kuće i gospodarski objekti su opljačkani i spaljeni, a veliki broj je dodatno i miniran. Velikih civilnih žrtava, zahvaljujući brzoj evakuaciji nakon napada četničkih tenkova nije bilo. Ipak svi mještani hrvatske nacionalnosti koji su ostali pod srpskom okupacijom su pobijeni ili su umrli uslijed nedostatka potrebne skrbi. Tek manji dio se uspio dokopati slobodnog teritorija i posvjedočiti o zločinima i zločincima. Ona naselja koja neprijatelj nije uspio okupirati – Čavoglave, Kljake, Umljanoviće, Moseć i Mirlović polje godinama je bjesomučno razarao. Posebice je bio bijesan na opjevane Čavoglave i Moseć kojega ni nakon nekoliko pješačkih napada nije uspio osvojiti. Tako su slobodna područja općine prošla tek nešto bolje od onih okupiranih – razorena godinama granatiranja.



Kalvarija je započela 16. rujna 1991. godine u popodnevnim satima artiljerijskim i zračnim napadima na slabo naoružane hrvatske obrambene snage u okolici Drniša. Tek nekoliko sati kasnije nepregledna kolona tenkova i drugih oklopnih vozila dotutnjala je iz pravca 20-ak kilometara udaljenog Knina. Lokalni Srbi iz Baljaka, Mirlović polja i zaseoka Lunići u Ružiću spremno su preuzeli svoju ulogu pa je već ujutro uspostavljena crta okupacije. Nakon što je nekoliko mjeseci postojala određena rupa i mogućnost kretanja nekim od okupiranih sela, u studenome 1991. Srbi su postavili tenkovsku barikadu na izlazu iz Ružića kod Matića mosta na Čikoli i tako je počelo četničko divljanje. Sve što se je dalo zapaliti i srušiti je uništeno i opljačkano.



Više bi datuma trebalo istaknuti, a ovdje ćemo spomenuti 3. siječnja 1992. kada su četnici pokušali najjači i najmasovniji pješačko-oklopni napad na cijeloj crti obrane. Usprkos naletu velikog broja oklopnih vozila i pješaštva, obrambene snage Hrvatske vojske na potezu od Moseća do Kljaka uspjele su odbaciti četnički napad i nanijeti im teške gubitke.



Veličanstveni i godinama željeni trenutak osvanuo je 5. kolovoza 1995. godine kada su zajedno sa svojim šefovima iz Knina u ropotarnicu povijesti otpuhani i „Knindže krajišnici“ i njihova tzv. „Krajina“.
Ratnici iz ovih krajeva popunjavali su brojne postrojbe Hrvatske vojske: 4. gardijsku brigadu, 113. šibensku i 142. drnišku brigadu, IX. bojnu HOS-a „Rafael vitez Boban“. Veliki je broj naših momaka bio je u sastavu specijalne policije i drugih postrojbi Hrvatskih obrambenih snaga.

Svoje živote za našu slobodu dali su:

1. Ante (Toni) Meštrović (Otavice) 1967., poginuo Ključu 7.XII. 1991.
2. Ante Samardžija (Otavice) 1968., poginuo u Hrvatskoj Kostajnici 5. VIII. 1991.
3. Josip Blažević (Kljaci) 1971., poginuo u Islamu Latinskom 18. I. 1992.
4. Marko Blažević (Kljaci) 1966., poginuo u južnom bojištu 23. VIII. 1995.
5. Ivan Čule (Kljaci) 1946., bojnik HV, poginuo u Zadarskom zaleđu krajem 1993.
6. Romano Durdov (Kljaci) 1973., poginuo u okolici Grahova 2. IX. 1995.
7. Ivan Prnjak (Kljaci) 1965., poginuo na Južnom bojištu 12. IX. 1992.
8. Mladen Šimundža (Kljaci) 1968., poginuo u Zadru 5. X. 1991.
9. Mirko Bikić (Kljaci) 1966., poginuo u Baljcima 29. IX. 1991.
10. Josip Goreta (Čavoglave) 1963., poginuo na drniškoj bojišnici 18. VI. 1995.
11. Joko Buzov (Mirlović polje) 1936., poginuo u Baljcima 4. IV. 1992.
12. Slavko Buzov (Mirlović polje) poginuo u Kljacima 26. VII. 1992.
13. Stipan Ivčević (Mirlović polje) poginuo na Miljevcima 1994.
14. Marko Stanković (Mirlović polje) 1957., poginuo na Svilaji 1. III. 1993.
15. Ilija Vukušić (Mirlović polje) 1956., poginuo u Kljacima 26. VII. 1992.
16. Mirko Gabela (Umljanovići) 1959., poginuo u Umljanovićima 24. XII. 1992.
17. Ivan Lela (Umljanovići) 1950., poginuo u Umljanovićima 24. XI. 1991.
18. Mate Pućo (Umljanovići) 1968., poginuo u Miljevcima 1992.

Civilne žrtve Domovinskog rata:

1. Stana Vidović, (Gradac) 1900., ubijena tijekom okupacije u Gracu.
2. Nikola Cigić, (Otavice) 1910., ubijen 31. I. 1993.
3. Stipan Meštrović, (Otavice) 1903., ubijen u rujnu 1991.
4. Filip Pilipović, (Otavice) 1931., ubijen 31. 1.1993.
5. Luka Reljanović, (Otavice) 1921., ubijen 31. 1.1993.
6. Pera Bojčić, (Ružić) 1905., poginula od gelera u vlastitoj kući u Ružiću 29. IX. 1991.
7. Kata Debak (Ružić) 1933., od četnika pretučena i od toga umrla.
8. Manda Strunje (Ružić) 1911., ubijena nepoznatog datuma za vrijeme okupacije.
9. Božica Šarić, (Ružić) 1920., nestala 20. II. 1992. godine, sahranjena u Gracu.
10. Blaž Brković, (Kljaci) 1913., od četnika ubijen u Kljacima 13. XI. 1991.
11. Jerko Jukica, (Čavoglave) 1934., ubijen u Čavoglavama 27. X. 1993.
12. Petar Šaran, (Čavoglave) 1935., ubijen 26. IV. 1992.
13. Cvita Vukušić, (Mirlović polje) 1934., poginula u Mirlović polju 2. III. 1992.
14. Ivan Lela, (Umljanovići) 1919., poginuo od granate u Umljanovićima 23. I. 1993.